Tornjaci spadaju u pastirske pse čuvare stada koji tu zadaću obavljaju i danas. No, kao i sve ostale pastirske pasmine i tornjaci se u novije vrijeme sve više koriste i kao čuvari posjeda ili se nabavljaju isključivo kao kućni ljubimci.

U svakom slučaju tornjak esencijalno nije ništa mnogo drugačiji od ostalih čuvara stada koji su stotinama godina bili selektirani i korišteni za protekciju i obranu stada, ljudi i njihovih imanja od predatora. Bez obzira na svu plemenitost i uvijetno rečeno neagresivnost tih pasa, jedan je pažljiv i umjeren pristup tornjacima naročito kao gradskim psima neophodan, prvenstveno radi samih pasa, okoline, ali i budućih, posebice neiskusnih vlasnika.

Kao i svi pastirski psi čuvari stada i tornjaci su mirne, dobročudne i prije svega staložene i uravnotežene životinje koje vole red i harmoniju. Nježni i emotivni sa članovima obitelji, također druželjubivi i tolerantni prema strancima ukoliko su od malena ispravno socijalizirani, čak i prema nepoznatom djetetu koje im se vješa oko vrata. Međutim, isto tako i veliki, snažni, teritorijalni, samouvjereni i u određenoj mjeri neovisni psi koji postaju znatiželjni i defenzivno obrambeni ukoliko se uokolo njihovog revira počinje dešavati nešto izvan uobičajenog, također i ofenzivni ukoliko ozbiljnost situacije to zahtjeva. A upravo se zbog svih tih karakteristika smatraju najboljim izborom za čuvanje stada, posebice u područjima gdje postoji opasnost od upadica divljih kanida i drugih divljih predatora. Nagon za čuvanjem i zaštitom kod ovih pasa nije potrebno razvijati niti poticati, on će sigurno doći spontano sa sazrijevanjem. Međutim, pored adekvatnog odgoja, bitno je pružiti im i okruženje u kojem će njihove izvorne osobine moći doći do izražaja bez da predstavljaju smetnju za okolinu. To su psi koji neophodno zahtjevaju informiranost, dosljednost u odgoju i autoritet vlasnika jer latentna je agresivnost kod odraslih i posve sazrelih jedinki ipak u određenoj mjeri prisutna. Napuštenih, odbačenih ili pogrešno etiketiranih pasa u današnje vrijeme ima previše, a uzroci tome su vrlo često upravo pogrešna očekivanja i iskrivljene predodžbe.

Tornjaci općenito apsolutno su neodoljivi psi, posebno kao bebe, ali bebe jako brzo rastu i postaju odrasli psi u rasponu od 40 do 60 kg, ovisno ženka ili mužjak, kao što to ovisi i o genetskoj predispoziciji. Psi za koje se govori da će se u svojoj punoj zrelosti bez ustezanja suprostaviti vuku ili nekom drugom grabežljivcu, čak i mnogo jačim od njih. Što bi samo značilo da su čuvarski i zaštitnički nagoni teritorija njihovo primarno obilježje. Kao što bi se i podrazumjevalo da je jače izražen element dominantnosti jedno od općih obilježja pasmine. Naravno da unutar te dominacije postoji manje ili više dominantna jednika, manje ili više težak karakter, kao što će se pojaviti i određena plašljivost. Jednako kao što i unutar njihove generalne senziblinosti, postoji manje ili više senzibilan, nježniji ili fokusiraniji pas. Svakako da na takve razlike uopće ne treba gledati niti kao na nešto posebno negativno, niti kao posebno pozitivno. To su prije svega činjenice koje svakom budućem i vlasniku i psu mogu samo pomoći, a posebice ako se jedan takav pas želi ugurati kao kućni ljubimac u kalupe jedne gradske sredine.

Tornjaci kao i sve te stare pastirske pasmine posjedjuju iznimnu inteligenciju i sposobnost brzog učenja, ali to nikako ne znači da će baš uvijek učiniti upravo ono što se od njih u određenom trenutku zahtjeva. To su psi koji su skloni samostalnom prosuđivanju i donošenju odluka što je i razlog neophodnosti jednog nježnog, ali čvrstog, strpljivog i ustrajnog odgoja sa velikom dozom ljubavi. U suprotonom problemi su gotovo sigurno neizbježni. Svatko tko će tvrditi da je odgoj tornjaka prilično lagan posao te da čak i period puberteta tornjaci i njihovi vlasnici prođu bez nekih značajnih poteškoća pod 1. ili nikada nije sam odgojio tornjaka i prošao sa njime sve njegove faze odrastanja i sazrijevanja pod 2. ili mu je primarni cilj prodaja štenaca i veoma malo mu je stalo do toga što iz godine u godinu raste broj problematičnih tornjaka koji upravo negdje oko 2 ili 3 godine života bivaju odbačeni, ponovno udomljeni ili čak i uspavani.

Tornjaci u pravilu laju mnogo. To je sastavni dio njihove prirode i zadaće. To su psi koji će ragirati na svaki neobičan šum ili kretanje u blizini teritorija koje im je povjereno na čuvanje i lavežom će upozoravati na mogući izvor prijetnje ili opasnosti. Unutar kuće to su veoma mirni i nezahtjevni psi, ali na ovorenom veoma budni i alertni, iako često na prvi pogled uopće neće ostaviti takav dojam.

Tipične naredbe (i očekivanja) poput dođi, sjedi, lezi, k nozi, donesi - njih će često ostaviti ravnodušnim. Razlog tome nije namjerni neposluh, pa čak se ne bi moglo okarakterizirati ni kao tvrdoglavost. Razlog je što oni naprosto ne vide smisao u ispunjavanju takvih, njima prilično banalnih zahtjeva. Daleko od toga da će tako nešto a priori odbijati, dapače, brzina kojom su voljni i sposobni usvojiti "teoriju" impresivna je, ali to su psi koji su skloni daleko više od ostalih pasa prvenstveno sami odlučivati da li će, kada i što sprovesti u praksu, pogotovo u punoj zrelosti. Njihova mirnoća i naizgled potpuna nezainteresiranost prevarit će svakoga tko ne poznaje ove pse, ali u biti su to uvijek budni i spremni psi čija se transformacija iz potpune smirenosti do pune aktivnosti odvija naglo i strelovito ukoliko procjene da se radi o situaciji koja predstavlja potencijalni izvor prijetnje.

Možda će se atribut "pas iznimne inteligencije" nekome učiniti i pomalo pretjeranim, ali Tornjak je tipičan pas koji spada u grupu pastirskih pasa čuvara stada koji je stotinama godina bio čuvar, odnosno zaštitnik stada i pastira od divljih zvijeri i razbojnika. Čak i bez ikakvih dokumentacija i zapisa o njegovoj izvornoj namjeni, samo prateći plemena, kasnije narode na prostorima Azije i Evrope te njihov način života i njihove tadašnje pse govori sasvim dovoljno o genetski duboko ukorijenjenoj podlozi takvih pasa. Naravno, nekada je pojam sela i planina bio nešto drugačiji nego što je to danas, međutim, čak i danas planinska područja ostaju planinska, tvrda, neugodna, surova, posebice u zimskim mjesecima kada zapadne snijeg. Psi koji su stotinama godina radili takav jedan ozbiljan posao, koji su dugo vremena bili glavni i praktički jedini oslonac pastirima i njihovim stadima te se često našli u situacijama borbe na život ili smrt, takvi su psi morali biti i oštri i beskompromisni. Životinje, odnosno u ovom slučaju psi koji ne posjeduju jače izraženu oštrinu kao dio svog karaktera, sigurno se nikada neće postaviti na jednog vuka ili čak medvjeda, nego će se sakriti ili pobjeći glavom bez obzira.

A upravo potpuno jednako vrijedi i za njihovu inteligenciju. Pas koji nije u stanju samostalno i munjevito brzo donositi odluke sigurno ne bi dugo poživio u takvim uvijetima niti bi pastirima i njihovom blagu bio od koristi. Stoga će biti velika šteta ukoliko se takve osobine kod tornjaka razvodne sve češćim odabirom karakterno nježnijih primjeraka u uzgoju. Kontinuitet u ponavljanju izvornog obrasca reagiranja i ponašanja znak je genetske vitalnosti pasmine, pokazatelj je da izvorna pasminska obilježja još uvijek nisu narušena selekcijom primjeraka za uzgoj kod kojih su se izvorne karakteristike počele gubiti. Stoga, nije neophodno težiti pretjeranom interesu za jednom starom planinskom populacijom čuvara stada prekrasnog krzna, ali i bez njenih starih, izvornih karakternih osobina što današnji gradski način i uvijeti života zahtjevaju. To samo može dovesti do manipulacije genetskom osnovom da bi se zadovoljila ljudska sujeta. Osim toga, s obzirom na prostrane pašnjake, slobodu i nesputanost prirodnog okoliša u kojem su ti psi praktički do nedavno, a stotinama godina boravili, jedan je suburbani okoliš daleko prirodniji izbor za njih. Tokom svih promjena koje će tek još uslijediti i pratiti Tornjaka, bitno bi trebalo biti ne zaboraviti pasminu i njezine izvorne vrijednosti.

Boris i Monika Iljadica 

[KOSSP -  korisne informacije za vlasnike  i uzgajivače o socijalizaciji, odgoju i školovanju pasa!]