Dana 23. veljače 2006. godine u Hrvatskom kinološkom savezu održana je konferencija za tisak u povodu međunarodnog priznanja  pasmine Tornjak, koja ima dvije zemlje podrijetla, Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. O povijesti pasmine i njezinoj današnjoj zastupljenosti u Hrvatskoj novinarima je govorio predsjednik Hrvatskog kinološkog saveza g.Damir Skok.

Put do priznanja:

TORNJAK – OBRAZLOŽENJE PRIJAVE

Prvi sustavni poticaji za istraživanje i spašavanje autohtonih formi pastirskih pasa, povijesno prisutnih na teritoriji država Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pojavili su se prije trideset godina, a intenzivirani od 1981. godine u skladu sa uputstvom za utvrđivanje standarda za pastirskog psa tornjaka od 20.11.1981. godine. Konačni rezultat tog rada jeste izgrađena pasmina “tornjak”.
Posljednjih desetak godina na nacionalnim izložbama pasa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini psi te pasmine gotovo su redovito među najbrojnijima. Jednako tako je i produkcija štenadi u samom vrhu brojnosti umatičenog podmlatka nelovnih pasmina. Od veljače 1992. godine do istoga mjeseca 2005. godine u matičnu knjigu pasmine Hrvatskog kinološkog saveza upisano je 1548 primjeraka, a u periodu od 1987. do 2005. godine u matičnu knjigu pasmine Unije kinoloških saveza Bosne i Hercegovine upisano je više od 2000 primjeraka.
Od 1997. se uz podršku sponzora i državnih službi za zaštitu prirode provodi reintrodukcija tornjaka u Hrvatskoj, dok u Bosni i Hercegovini te aktivnosti su financirane isključivo iz sredstava Unije kinoloških saveza Bosne i Hercegovine. Jednako kao u dalekoj prošlosti ti psi i danas služe za zaštitu stoke od vukova i drugih krupnih grabežljivaca. Dakle, radi se o jasno artikuliranom i u obje države potpuno afirmiranom uzgoju. Smatramo stoga da pasmina “tornjak” zaslužuje međunarodno priznavanje.

Uzgojni ciljevi, početni kriteriji odabira i standardizacija tipične forme

Od začetka uzgoja tornjaka njegovi se ciljevi temelje na ideji rekonstrukcije, ustaljenja i trajnog održavanje tipičnih psihofizičkih osobina nekadašnjih pastirskih pasa, povijesno nazočnih u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Odluke o uzgojnim zahvatima su od početka povjerene stručnim voditeljima uzgoja. Genetska baza pasmine je relativno široka, zahvaćena u preživjelim ostacima autohtonog oblika, a unutarnje srodstvo populacije ciljano i trajno kontrolirano. Bilo kakva “oplemenjivanja” tornjaka s drugim pasminama su trajno zabranjena.
Početni kriteriji odabira formirani su na temelju onih informacija iz usmene predaje koje su se odnosile na selektibilne psihofizičke osobine. Te postavke provjerene su kasnije praćenjem varijabiliteta u nizovima kontrolirano uzgojenih generacija. Tako su osnove selekcije tornjaka istovremeno izvedene iz tradicije i usklađene s objektivno utvrđenim nasljednim osobina žive populacije.
Selekcijski pritisak povećava se razmjerno kumulaciji poželjnih i eliminaciji nepoželjnih osobina vidljivih na potomstvu u pojedinim linijama pasmine.
Oslanjanja na incest u prvim pokoljenjima pasmine nije bilo. Odricanje od brze konsolidacije motivirano je težnjom da se u fazi utemeljenja pasmine izbjegne nekontrolirani gubitak svojstava autohtonog genoma.

Formalno pravni i stručni preduvjeti
Traženje i sakupljanje tragova starog uzgoja pastirskih pasa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i njihovo pretvaranje u suvremenu pasminu zahtijevali su tri desetljeća rada. Posao je bio složen jer je uz istraživanja i eksperimente pretpostavljao i poštivanje odredbi FCI-a. Posao je bio dodatno otežan činjenicom da je uzgoj tornjaka podređen i stručnim postavkama koje važe za rekonstrukciju i očuvanje ugroženih izvornih pasmina.
Kako su prvi poticaji i početak sistematskog uzgoja vezani za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu tako su i prve rodovne knjige te pasmine odvojeno otvorene u Hrvatskom kinološkom savezu i Savjetu za kinologiju Bosne i Hercegovine (Savjet za kinologiju BiH u tom  periodu je bio nosilac kinoloških aktivnosti u Bosni i Hercegovini). Iako su u početku te rodovne knjige spadale u okvire Jugoslavenske matične knjige čistokrvnih pasa, uzgoj tornjaka od samog začetka samostalno nadziru i vode bosanskohercegovački i hrvatski državni voditelji uzgoja te pasmine i odgovarajuća stručna tijela saveza obje države. Oni djeluju kontinuirano od 1972. godine.
Od 22.03.1992. Hrvatski kinološki savez vodi svoju matičnu knjigu tornjaka, a u Bosni i Hercegovini Unija kinoloških saveza BiH nastavlja kontinuitet rodovne knjige u BiH započet 1981. godine. Tako populacija te pasmine, umatičena od kolovoza 1992., zaključno s veljačom 2005. godine, broji 1548 primjeraka, a u rodovne knjige Bosne i Hercegovine, od 14.06.1978. do 20.10.1998. godine upisan je 701 pas, a od 1998. pa do siječnja 2005. godine još 2014 pasa, tako da je ukupno provedeno kroz rodovne knjige Bosne i Hercegovine 2715 pasa.
Na temelju do tada ostvarenih rezultata Hrvatski je kinološki savez u lipnju 1998. godine prihvatio standard hrvatskog pastirskog psa tornjaka, a Unija kinoloških saveza Bosne i Hercegovine, u kolovozu 2004. godine, usvaja standard tornjaka i povlači iz upotrebe standard donesen 1981. godine čiji su autori bili bosanskohercegovački kinolozi Ante Kozina, Stjepan fra Petar Krasić i Hrvoje Perković. Oni po sadržaju i formi slijede zahtjeve FCI-a.
Njihovim su objavljivanjem u službenom glasilu HKS-a, odnosno UKS BiH, prestale važiti upute i druga pisana načela odabira koje su ranije bile u uporabi.
Danas je pasmina u obje države strukturirana u više od osam odvojenih krvnih linija. Uz njih postoji i niz manje artikuliranih skupina nastalih od zajedničkog početnog pretka. Sljedeća pokoljenja pasmine pokazat će hoće li one poslužiti kao začeci budućih linija.
Visoka brojnost populacije tornjaka, njezina kozistentnost i kompatibilitet svojstava, zatim kvaliteta posebno uspješnih, ali i prosječnih jedinki, te kontrola niza ciljanih tipičnih nasljednih osobina u cijeloj populaciji kroz serije generacija dovedeni su do razine koja omogućuje rutinski uzgoj i selekciju kao i konsolidaciju u pojedinim linijama.

Ime pasmine
Ime pasmine (tornjak) odabrano je zbog slijedećeg razloga. Osnovni pojam “tornjak” u hrvatskom, a i u jezicima Bosne i Hercegovine označava psa (lokalno u sličnom smislu i čovjeka) koji obitava pored privremeno ograđenih prostora za smještaj stoke – torova na sezonskim pašnjacima.
Diferencijalni ranije upotrebljavani pojmovi “hrvatski pastirski pas” i “bosanskohercegovački pastirski pas” imaju niz značenja. On potvrđuje stoljetnu neprekidnu nazočnost ovih pasa na tlu Bosne i Hercegovine i Hrvatske, naglašava činjenicu da su spašavanje posljednjih izvornih primjeraka pokrenuli, a zatim i proveli hrvatski i bosanskohercegovački kinolozi, da su selekciju stručno utemeljili i započeli odvojeno bosanskohercegovački i hrvatski kinološki stručnjaci, da su postojeću populaciju pasmine uzgojili bosanskohercegovački i hrvatski uzgajatelji pasa, da su isti ti ljudi svoj uzgoj iz anonimnosti doveli do današnje vrlo visoke razvijenosti i popularnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te naglašava presudnu činjenicu da je zaslugom istih tih ljudi pasmina tornjak u sve većem broju prisutna na nacionalnim izložbama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, a jednako je i u izvornoj funkciji na autentičnim staništima svojih predaka.

Zaključak

Na osnovi iznesenih činjenica, a osobito zbog stručno vođenog uzgoja pod kontrolom odvojenih voditelja uzgoja Hrvatske i Bosne i Hercegovine, izgrađen je tip pasa koji je opisan u jedinstvenoj osnovi standarda ove pasmine.

POVIJESNI PODACI O AUTOHTONOJ OSNOVI PASMINE

Genetski relativno ujednačeni i stabilni autohtoni arhaični oblici pastirskih pasa čiji su izumirući tragovi poslužili kao temelj za stvaranje pasmine “tornjak” još su prije nekoliko desetljeća bili rasprostranjeni po planinskim predjelima Bosne i Hercegovine i Hrvatske i u njihovom nizinskom okruženju. Smatramo da zajedničko podrijetlo tih skupina dolazi od zakarpatske grane tibetanskih doga. Najvjerojatniji način njihovog rasprostranjivanja diljem jugoistočne i srednje Europe su migracije Vlaha i drugih nomadskih stočara započete još prije ranog srednjeg vijeka. Poznato je da se tijekom kasnog srednjega vijeka i ranog novog vijeka isti genom pasa rasprostranio po gotovo cijelom jugoistočnom dijelu našeg kontinenta.

U kinološki razvijenim zemljama stare su se forme pastirskih pasa još u devetnaestom stoljeću počele transformirati u začetke današnjih pasmina. Ondje gdje se kinologija ukorjenjuje tek u naše doba, a još se nađe ostataka starih genoma, kontrolirani i selektivni uzgoj tih oblika je tek u začetku.

Pasmina tornjak prednjači u toj drugoj skupini. Istraživanje njihove recentne i povijesne prisutnosti, a zatim sustavno spašavanje autohtonog oblika od izumiranja, počelo je istovremeno u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1972. godine, a kontinuirani čistokrvni selektivni uzgoj datira od 1978. godine. Danas pasmina ima brojnu, izgrađenu, čistokrvnu, kroz seriju generacija selekcioniranu živu populaciju rasprostranjenu diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Unatoč tome što ključnim za ocjenu vrijednosti našega uzgoja smatramo aktualno stanje uzgoja i perspektive koje stoje pred pasminom, s posebnim zadovoljstvom ističemo povijesne izvore koji dokazuju da su današnji tornjaci čvrsto oslonjeni na dugu i dobro dokumentiranu povijest.

Ključne godine te povijesti su 1062. i 1374.. U njima nastaju dokumenti u kojima se prvi puta spominju psi od kojih potječu današnja bosanskohercegovačka - hrvatska pasmina.

Godine 1374. đakovački biskup Petar Lukić, navodi opis psa planinca, gotovo istovjetan opisu današnjeg tornjaka. On  naglašava da su takvi psi prisutni posvuda na prostorima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a osobito u njihovim planinskim krajevima. U istom dokumentu on se poziva na zapis iz 1062. g. istoga sadržaja.

Brojna kasnija spominjanja u raznim dokumentima, slike, fotografije, a onda i suvremeni istraživački radovi, svjedoče da je izvorni oblik pastirskog psa od čijih je suvremenih tragova izgrađena današnja populacija tornjaka u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini kontinuirano prisutna čitavo tisućljeće.

Recentne prilike

Današnja zbivanja u uzgoju tornjaka počinju se oblikovati 1971. godine. Tada su na poticaj hrvatskih kinologa u ondašnjem Jugoslavenskom kinološkom savezu počele rasprave o autohtonoj formi pastirskih pasa, sačuvanoj na planini Vlašić u Bosni i Hercegovini i u hrvatskim nizinskim krajevima u kojima su ista stada boravila zimi.

Terenska istraživanja odvojenih komisija sačinjenih od kinologa Hrvatske i Bosne i Hercegovine, provedena kroz idućih desetak godina, pokazala su da se ne radi o posebnoj formi pasa, vezanoj samo za Vlašić i zimovališta tih stada u Hrvatskoj, nego da gotovo identične manje skupine pasa vrlo sličnih svojstava postoje i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, a i u nizu stočarskih predjela Hrvatske koji nisu u doticaju sa zimovalištima takvih pasa sa bosanskohercegovačke planine Vlašić.

U Hrvatskoj su manji ili veći “otoci” istog autohtonog genoma nađeni na Grobniku, u Lici, u zaleđu Knina, podno Dinare, u okolici Sinja, te na još nekim, južnijim staništima, dok je u Bosni i Hercegovini utvrđeno postojanje pasa u tipu tornjaka na prostorima Bosanske krajine, na planinama Kozara i Grmeč, na prostorima planine Majevica, te, pored Vlašića, na gotovo cijelom prostoru Hercegovine. Prema pisanim podacima o nekadašnjoj ili još živoj sezonskoj ispaši u tim krajevima i usmenoj predaji rekonstruirano je da su krajem devetnaestoga stoljeća ti “otoci” bili znatno veći i brojniji, te da su imali jake populacije pastirskih pasa istoga osnovnoga genoma kao i preživjeli tragovi autohtonih tornjaka.

Iako su hrvatski i bosanskohercegovački kinolozi gajili osobna prijateljstva, suradnju i stalnu razmjenu informacija, već od 1972. godine komisije ovih država počinju raditi odvojeno.

Tada izvorne skupine dinarskih autohtonih pastirskih pasa nisu bile dovoljno poznate, pa je prva faza rada kinologa Hrvatske i Bosne i Hercegovine bila istraživačka i eksperimentalna. Odvijala se do 1982. godine. U tome je razdoblju pretražena stručna literatura dok je terenskim istraživanjima utvrđen geografski raspored i stanje subpopulacija izvornog genoma u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Istovremeno su utvrđena zajednička tipična svojstva i specifičnosti vezane za populaciju tornjaka u Bosni i Hercegovini, odnosno Hrvatskoj. U Hrvatskoj je tih godina uzgojeno i niz probnih legala. Nisu upisivana u matičnu knjigu jer još nije bila poznata redovitost nasljeđivanja osobina početnih primjeraka. Zato je prvo leglo tornjaka u Hrvatskoj upisano u matičnu knjigu tek ljeti 1982. godine. U Bosni i Hercegovini upis legala je počeo 14.06.1978. godine i neprekidno traje do danas.  

Dileme oko povezanosti hrvatskih pastirskih pasa s uzgojem njihovih bosanskohercegovačkih srodnika koje su u jednom razdoblju bile stalan predmet rasprava razriješene su sporazumom sklopljenim 14.02.2003. u Zagrebu. Spomenutom sastanku prisustvovali su pok. predsjednik Hrvatskog kinološkog saveza, ing. Marko Medar i Igor Selimović, tada tajnik, kao predstavnici Hrvatskog kinološkog saveza i predsjednik Predsjedništva Unije kinoloških saveza Bosne i Hercegovine Nebojša Švraka, Zijah Zulović, dopredsjednik, i Refet Hadžić, tajnik, kao predstavnici Unije kinoloških saveza BiH.

Na sastanku održanom 10.02.2006. u Sarajevu na kojem su prisustvovali ispred Hrvatskog kinološkog saveza, predsjednik Hrvatskog kinološkog saveza g. Damir Skok, dr.vet.med. i dopredsjednik Igor Selimović, te ispred Unije kinoloških saveza Bosne i Hercegovine predsjednik Predsjedništva, g. Nebojša Švraka, dopredsjednici Stjepan fra Petar Krasić i Zijah Zulović, sekretar Refet Hadžić i član sekretarijata Mirko Čolak,  donesen je konačni zajednički standard pasmine Tornjak koji je upućen FCI-u na usvajanje.